Poremećaj pažnje koji može biti praćen nemirom i impulzivnošću (ADHD/ADD) je razvojni poremećaj samokontrole.

Prema posljednjim kriterijima dijagnosticiranja ADHD-a, postoje tri vrste ovog poremećaja:

• ADHD s kombiniranim karakteristikama hiperaktivnosti, impulzivnosti i pomanjkanja pozornosti
• ADHD s pomanjkanjem pozornosti kao primarnom karakteristikom
• ADHD s impulzivnošću i hiperaktivnošću kao primarnim karakteristikama

NEKE KARAKTERISTIKE DJECE KOJA IMAJU DIJAGNOSTICIRAN ADHD

• počinju raditi prije negoli su dobili upute i shvatili ih
• rade prebrzo i čine nepotrebne pogreške, a ne pogreške povezane s neznanjem
• stalno su u pokretu, sve dodiruju i ne mogu duže sjediti na jednom mjestu, napuštaju mjesto u učionici ili na drugim mjestima gdje se očekuje da sjede
• na pitanja odgovaraju prebrzo, bez razmišljanja
• ne mogu zapamtiti upute, iako nemaju teškoća s pamćenjem
• prelaze s jedne aktivnosti na drugu
• rijetko završavaju započete zadatke
• takva su djeca jako povodljiva, privlače ih druga djeca koja puno pričaju i rade buku
• previše pričaju i često prekidaju razgovore
• ne paze kada nastavnik nešto objašnjava
• govore, pjevaju i šapću sami sebi
• mašu rukama i nogama ili se vrpolje na stolici
• trče naokolo ili se penju u situacijama u kojim to nije prikladno
• ne mogu se igrati u tišini
• pretjerano pričaju i dr.

ADHD nije samo razvojna faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovan roditeljskim neuspjehom u odgoju niti je znak djetetove “zločestoće”.

Takozvana hiperaktivnost je realni poremećaj, problem, a često i izvor zabrinutosti i roditelja i nastavnika, a najviše šteti samoj djeci kod koje je poremećaj uočen.

Takva djeca u najčešćim slučajevima imaju paralelno disleksiju, disgrafiju ili poremećaj ponašanja.

Djeca koja imaju ADHD nisu dobro prihvaćena u školi, zajednici u kojoj žive, roditeljima je teško s takvom djecom. Njih se krivi za ne odgoj djeteta, nemaju podrške
od obitelji, poslodavca, zajednice, drugih roditelja u školi osjećaju se da su sami na svijetu.

Takvom djetetu je neophodna pomoć stručnjaka, redovita terapija, ljubav i mora se osjećati da je drugim stalo do njega, a ne da je odbačen od obitelji i okoline.