Stanovit broj učenika ne može zadovoljiti model učenja iz prošlosti jer oko 30-40 posto svih učenika ima neku vrstu teškoća u učenju, ali isto tako sadašnji model učenja predavanje – pamćenje – uvježbavanje – test. Potrebne su spoznaje kako mozak uči.

Zbog nedovoljna nastavnikova poznavanja kako mozak uči te neprihvaćanja i nepoznavanja individualnoga pristupa učenju (različiti učenici različiti mozgovi), neki učenici gube motivaciju za učenje i postaju frustrirani, što najčešće dovodi do hiperaktivnosti i agresivna ponašanja ili do povlačenja u sebe.

Nepoznavanje ključnih činitelja koji učenika priječe u postizanju uspjeha, onemogućuje primjenu specifičnih strategija u poučavanju.

Pred razvojnim neurologom, psihologom, pedagogom i nastavnikom važna je zadaća utvrđivanja spremnosti djeteta za školu.

Činjenica je da postoje goleme razlike u stupnju razvoja normalne djece. Ta razlika može biti od tri do pet godina.

Svaki mozak ima svoju brzinu razvoja.

Kod ovog poremećaja koji često dolazi u kombinaciji s disleksijom i disgrafijom potreban je uz psihologa, pedagoga, logopeda i obvezna suradnja s nastavnikom.